Kaštela su pitoreskni grad srednje Dalmacije, u samoj blizini Splita, najvećeg hrvatskog grada na moru, Trogira, grada zaštićenog od strane Unesca, i Solina, poznatog po drevnoj Saloni iz rimskog doba.

Kaštela su oformljena od sedam manjih spojenih mjesta uz obalu Kaštelanskog zaljeva. To su: Štafilić, Novi, Stari, Lukšić, Kambelovac, Gomilica i Sućurac. Kaštela su udaljena desetak kilometara od Trogira na sjeveru i Splita na jugu i vrlo su dobro povezana glavnim cestovnim pravcima s tim dijelom Dalmacije, ali i s kontinentalnom Hrvatskom.

Iznad Kaštela se u smjeru sjeverozapad-jugoistok proteže planina Kozjak (779 m), a nešto niže prema jugu i planina Mosor (1339 m). Kaštelanski zaljev, južna granica Kaštelanskoga polja, predstavlja potonulu depresiju između spomenutih planina na sjeveru i poluotoka Marjana i otoka Čiova na jugu. Rub između kopna i mora prate plićaci s čestim žalom, hridima i minijaturnim otocima.

Na prostoru Kaštela čovjek obitava od pamtivjeka. Ovdje je lovio pračovjek iz staroga kamenoga doba (kameni artefakti stari najmanje pedeset tisuća godina nađeni su u Mujinoj pećini). Iz kasnijih prapovijesnih razdoblja ostale su gomile i gradine. Na prijelomu 3. i 2. stoljeća prije Krista dovršava se proces evolucije iz protourbane u urbanu fazu. Nakon što su se grčki doseljenici učvrstili u Visu (Issa), osnivaju na kopnu naseobine Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč). Prostor između ta dva grada se kultivira i počinje uzgoj agrarnih kultura (vinogradarstvo i maslinarstvo) koje i danas prevladavaju u polju. Rimsko širenje na Balkan bitno mijenja odnose među gradovima, te postupno Salona stječe središnji položaj.

Jedna od velikih intervencija u prostor bila je gradnja mreže cesta, osobito na početku 1. st. prije Krista, za vrijeme namjesnika Dolabelle. Cesta Tragurion-Salona prolazila je manje više koridorom današnje stare kaštelanske ceste, danas Cesta dr. Franje Tuđmana. Kaštelansko polje većim je dijelom podijeljeno na pravilne parcele - centurije, kvadrate sa stranicama od otprilike 710 m. Tu je u antičko doba živjela "obitelj" obrađivača imanja, koju su mogli osim robova sačinjavati i domaći ljudi na čelu kojih su bili nadstojnici. Vile rustice su osim gospodarskoga imale i ladanjsko obilježje. Njihovi vlasnici žive pretežito u gradu pa tako i u svoja boravišta u polju (ageru) prenose elemente urbane kulture stanovanja. Na više lokaliteta zabilježeni su mozaici, uređaji za zagrijavanje prostorija (hipokausti), olovne vodovodne cijevi i zahodi. U zapadnom dijelu Kaštelanskoga polja rimski car Klaudije (44.-54. g. pr. Kr.) naselio je svoje veterane u mjestu Siculi (vjerojatno Bijaći). To je mjesto imalo svoju luku u Resniku. Vrijeme velikih nemira počinje seobama naroda od sredine 4. st. i kulminira padom Salone sredinom prve četvrtine 7. stoljeća.



Na opustošenom području naseljavaju se Hrvati, koji u Bijaćima na temeljima antičke civilizacije osnivaju svoju državu. Prelaze na kršćanstvo i izdaju prve povelje kojima darivaju Crkvi dijelove svoga kraljevskoga posjeda. Plemenitaški hrvatski rodovi, koji su sebe nazivali Didići na padinama Kozjaka, osnovali su naselja Putalj, Lažane, Kruševik, Ostrog, Radun, Špiljan, Žestinj, Bijaći i dr. U svojim naseljima izgradili su crkvice koje i danas postoje i svjedoče o tim nestalim naseljima. Pod hrvatsko-ugarskim vladarima ovi prostori obilježeni su stalnim sukobima Splita i Trogira za prevlast u Kaštelanskom polju.

Nedugo nakon što je Venecija 1420. godine zauzela Dalmaciju, Kaštelima je zaprijetila opasnost od Turaka koji su sljedećih 200 godina napadali i pustošili splitsku i trogirsku okolicu, ali Kaštela nikad nisu pala. U to se vrijeme zacrtava današnji izgled Kaštela. Naime, zbog lakše obrane stanovništva i posjeda splitske i trogirske vlastele, gradi se dvadesetak utvrda oko kojih kasnije nastaje sedam sela.

Izvori: Filip Tadin